DOPUNSKA PODUKA KAO DOMINANTNA METODA UČENJA (2008)

Empirijska studija autorica Anči Leburić i Daniele Hrga, pod naslovom Dopunska poduka kao dominantna metoda uče­nja: studentska iskustva od 1998. – 2007. šesta je istraživačka studija u sociološkoj biblioteci nakladnika i tiskara Redak iz Splita. Djelo je nastalo u okviru predmeta Sociološka istra­živačka radionica, čija je nositeljica (ovdje i urednica) prof. dr. Anči Leburić. Njena suautorica u ovom izdanju je studentica završne godine preddiplomskog studija jednopredmetne socio­ogije (istraživačke orijentacije) na Odsjeku za sociologiju Filo­zofskog fakulteta u Splitu.
Pretpostavljajući kako se krajem 20-og stoljeća mani­festiranje fenomena dopunske nastave intenzivira, autorice tvrde da se na određen način formira prostor u kojem caruje „dualni obrazovni sustav“ po pojedinim prirodnim, odnosno društvenim i humanističkim područjima. Tako je dopunska poduka već duži niz godina dominantna metoda učenja. Ona se čak u Hrvatskoj pretvara u dominantni tip nastave, koji biva organiziran van formalnih institucija kao što su to škole (os­novne i srednje).
Problem postaje još složeniji, jer se u takvom struktu­ralnom okružju ne razvija tržište znanja. Stoga metode i vrste dopunske poduke postaju naročito cijenjene, tražene i dobro plaćene, čak daleko bolje od onih koje formalno plaća država u školskim institucijama.
Istraživan je jedan specifičan „sivi“ prostor društvenoga djelovanja, koje je de facto javno i manifestno, iako je de iure ilegalno i nezakonito. Ispitivanje je započeto 1998. godine, kao anketno istraživanje studenata društvenih znanosti, sa zadarskog i sa splitskog sveučilišta. Ostvareno je kao longitudinalno, jer se proteglo sve do 2007. godine, propitujući sadržaje, formu, strukturu i studentske odnose, kontekstualizirane u dopunskoj nastavi koju su svi oni imali tijekom srednjoškolskoga školo­vanja.
Iz empirijskih podataka autorice zaključuju kako su do­punsku poduku uglavnom željeli i ostvarili mahom odlikaši ili oni koji su bili među (naj)boljima u razredu. Tako su i ključni nositelji/-ce planiranja i izvođenja dopunske poduke bili ro­ditelji koji su pripadnici viših i(li) visokih društvenih slojeva. Samo oni su svojoj djeci mogli priuštiti dodatne novčane iz­datke i to kontinuirano tijekom njihovoga školovanja, a ne ovisno o prigodi, stečenim lošijim ocjenama ili sličnim potre­bama dnevnoga školovanja, kao što su testovi, kontrolne zadaće i slične ispitne školske situacije.
Većina ispitanih mladih uopće ne može zamisliti svoje školovanje bez dopunske poduke koja im je rješavala većinu školskih problema, kao i poteškoća u redovitom, svakodnevnom i kvalitetnom učenju. Naime, oni uopće ne mogu zamisliti svoje školovanje bez tzv. repeticija. Pa iako se doima paradoksalnim, autorice zaključuju – što je učenik postizavao bolji i solidniji uspjeh – bio je skloniji dopunskoj poduci i u većoj mjeri ju je konzumirao.
Prema tome, taj istraživani tip društvenoga ponašanja mla­dih i odraslih (roditelja s jedne strane i podučavatelja s druge strane) iskazivao se kao značajna društvena potreba onih najbo­ljih učenika i učenica. Ostvarivan je kao nužda, a manifestirao se u oficijelnom školskom okružju kao institucionalna pog­reška, „siva zona“ i nezaustavljivi razvojni mehanizam, čije karakteristike većina (u javnosti) neće proglasiti afirmativnima i poželjnima. No, on će ipak još dugo postojati. Možda će poprimati drugačije forme ili sadržaje, ali njegova tipologizacija još će poprilično vremena „okupirati“ analitičare i istraživače obrazovnoga sustava u Hrvatskoj.