HODOČAŠĆE U NEPOZNATO, Marko Grubešić

Sažetak:

Kako je život nepredvidiv! Zaljubljen si u svoju rijeku, onu životnu i onu koja pokraj grada teče, u polja makova, stari mlin. Prvim ljubavima pjesme pišeš, zanesen, ispunjene duše. Poznatim licima nazdravljaš i Mjesec nad zavičajem prijateljem zoveš, uvjeren da svaki čovjek ima pravo na neke stalnosti u svome životu jer je prolistao nad korijenom svojih pradjedova i jer je sve  oko njega  intimno, drago, konstanta života. Onda iznenada, u jednom somnambulnom trenutku, u agoniji zbilje, izgubiš sve što ti po božjim zakonima pripada i nađeš se posve sam negdje u bespuću tuđine, a oči su ti još pune zavičajnih snova, srce još nosi prve ljubavi i stihove, ali sve je zaogrnula beskrajna tuga neizvjesnosti i gubitka.

Ne možeš pobjeći uspomenama; suviše su tvoje, suviše u dušu urezane, a život traži ono svakodnevno; krov nad glavom, kruh svagdašnji.

I odjednom se u tebi, u tvojoj intimi spaja nespojivo. Dva dijela duše. Jedan, nježan, profinjen,  u maštu uronjen koji čezne za izgubljenim rajem, drugi snažan, racionalan i podrugljiv,  jedan pjesnički zanesen, ljepotom i sjećanjem očaran, drug kavane, pjesme i boema, drugi strog, prigušen, zatomljen, okrenut borbi sa sudbinom. I ta dva dijela duše snažno su naglašena u ovoj, autorovoj prvoj zbirci pjesama“ Hodočašće u nepoznato“.

Tijekom života pročitala sam mnoge zbirke pjesama,  ali niti jedna se nije stihom toliko autobiografski otkrivala  koliko zbirka Marka Grubešića, pjesnika, skitača, boema duše.

Autor je shvatio da je život vjetar koji nas miluje svojim utihama, ali i bezobzirno nosi samo njemu znanim putovima, mudrost mu je rekla da sudbinu treba prihvatiti pa se pjesnik nalazi u tom vjetru, preuzima njegovu prirodu i njegovu kob.

/ Prijatelju vjetre/

I lutat ćemo tako starino vjetre
sve dok nam umorna duša ne klone
jedan će umrijeti od uništene jetre
a drugi od neke glupe anticiklone.

Osjetili ste laganu tugu, prihvaćanje i blagu ironiju u tim stihovima. Naći ćete isti osjećaj i u mnogim drugim pjesmama koje nose boemski žig pjesnika – putnika, osamljenika, zanesenjaka i sanjara koji je osuđen da se svakodnevno budi iz svojih snova, ali koji ih uporno nosi iza sklopljenih vjeđa.
A iza tih vjeđa ostao je čitav jedan svijet, onakav kakav je bio prije niza godina i pjesnik taj svijet svuda nosi sa sobom, duboko u umu i srcu.

/Zov zavičaja/

Mami me poznata cesta bijela
rakija i svježi domaći čvarci
nedjeljne igranke i posijela
i zvonki bosanski bećarci.

Život pak neku svoju knjigu piše
stranice i tužne i radosne
ali dok je vjetrova i jesenje kiše
bit će i u srcu moje Bosne.

Iako se nostalgičan ton proteže cijelom zbirkom, on nije glasan; ne jauče, ne plače, nekako je mirno nesretan, zatomljen. Autor je srcem obgrlio svoju tugu, ali se prema životu ne odnosi pasivno.
Dobro je upoznao život, njegove hirove i zamke i u svakom je trenutku spreman uzvratiti udarac. Zato usporedba čovjeka i ostarjelog vuka ne djeluje prenaglašeno, nego snažno i istinito.

/ Vukovi umiru hrabro/

Sunovrati se onda stari borac u dubinu
da se opet pretvori u pepeo i prah
i da posljednji put izigra kurvu sudbinu
jer i kada umire vuk ne zna za strah.

Zbirka obiluje i ljubavnim motivima. Žena je prikazana lijepom i nježnom, bićem koje se voli na poseban, gotovo zaštitnički način. Ona je krhka i mila, slaba po svojoj prirodi pa joj se i nevjerstvo oprašta, ali na jedan nježan, osebujan, muški način.

/Večeras opraštam/

Večeras ne govori puno mila
srebrni pečat šutnje na sva nevjerstva stavi
želim zaboraviti da nisi uvijek moja bila
i pustiti blaženstvu da gorčinu s duše splavi.

Iako u zbirci nema puno pjesama sa socijalnim motivom, one pokazuju da duša pjesnika ne može mirno proći pokraj jadnih i uniženih, a da ne zabilježi slikom njihov jad i sramotu civiliziranog društva.

/ Sami protiv sudbine/

Stajali su pokraj ceste jadni i zapušteni
pet siročića, sve jedan drugomu do uha
tugom shrvani i od sviju napušteni
gladni možda više ljubavi negoli kruha.

Ako bih u lirskom izričaju Marka Grubešića željela nešto izdvojiti,onda je to slikovnost, lirska naracija i fina glazbenost njegova stiha.
Iako ima pjesama pisanih slobodnim stihom, prava arhitektura njegove poezije temelji se na dvostruko rimovanom katrenu koji teče skladno, prirodno, živo, nenametljivo što pokazuje kako autor zna snagu osjećanja sapeti u okvire, zauzdati ih kao divljeg konja, ne dozvoliti da prekorače granicu ljepote.

Najiskrenije se nadam da će ova zbirka poezije dugo živjeti u srcima mnogih ljubitelja lijepe riječi i biti pravo otkriće kavo je bila za mene.

Marija Juračić, prof.

Bilješka o autoru

Marko Grubešić rođen je 1964. u Bosni i Hercegovini. Od 1988. živi i radi u Austriji. Poeziju piše već u srednjoškolskim klupama, ali svoj prvijenac, zbirku poezije “Hodočašće u nepoznato” objavljuje tek 2013.godine.

Ključne riječi:
Pjesme, hodočašće,dijaspora

E-mail: Marko Grubešić

Naslov: Hodočašće u nepoznato
Autor: Marko Grubešić
Broj stranica: 182
Nakladnik: REDAK
Godina izdanja: 2013.
ISBN: 978-953-336-077-5
Tisak: digitalni tisak knjiga – print na zahtjev