PISMA NA PISMU; BIOGRAJSKI MOMENTI, Tomislav Braco Kazija

U knjizi “Biograd u šali i anegdoti”, pod naslovom “Biogradski govor”, pisao sam o nestajanju osnovnih karakteristika biogradske čakavštine, ali isto tako i ikavštine. Ovom zgodom proširit ću “temu” na onaj dio koji govori o potrebi očuvanja govorne baštine Biograda, ali i otoka koji mu gravitiraju (Vrgada, Pašman).

U navedenom prilogu konstatirao sam da je govor živo tkivo koje je, prema tome, podložno promjenama. Promjene su se događale mnogo brže i drastičnije na obalnom pojasu nego na otocima. To je razumljivo obzirom na utjecaje koji su tu dolazili neposrednije nego li na prilično izolirane otoke (crkva, škola, privreda, turizam, mediji…). Na obalnom pojasu čakavština je posve isčezla. Nažalost to se događa (ubrzano) i na otocima.
U Vrgadi i Pašmanu čakavica se još koliko-toliko održala. Postavlja se pitanje: postoji li mogućnost spasiti ono što se još spasiti da – na otocima čakavicu, a na kopnu (Biogradu) ikavicu, sa karakterističnim idiomima u lokalizmu biogradskog svakodnevnog govora?- Ako netko to (još) može, onda su to prvenstveno – pjesnici. Što prije to bolje.

Ti se siti materini’ riči,
biž od tuđi’ ka’ od crnog vraga,
nek ti tvoja uvik bude draga,
s njom se služi i s njome se diči

Kad je riječ o otocima, ohrabruje činjenica da je tamo više pjesnika, mahom starije generacije, koji vode brigu (pišu) o svom čakavskom jeziku (govoru), o baštini predaka, a na način što osluškuju, bilježe i slažu u stihove, držeći se one “što nije notirano, izgubi se, u vitar”… Nažalost, oni mlađi kao da nemaju svijest i afinitet o potrebi zaštite materinjeg govora, ni onda kad posjeduju onu pjesničku žicu, pa radije pišu na književnom jeziku. Treba se potruditi i poći do starijih ljudi, do konobe, do zjoga, škvera, ribara… Tu treba bilježiti one riječi koje nisu učili ili čitali, a koje se mogu čuti još samo na tim mjestima.
To posebno vrijedi za uže područje oko Biograda. Dok je na otocima više pjesnika kojima je li(je)pa domaća ri(je)č u srcu (posebno na Ugljanu), u Biogradu, nažalost, osim ponešto od moje malenkosti, ne mogu spomeniti nekog drugog pjesnika. Istina, pjesme uspješno pišu gospođa Rajka Maslovarić i gospođa Jelica Farkaš, ali njihovi stihovi nisu pisani biogradskom ikavštinom, što je i razumljivo obzirom da u djetinjstvu nisu slušale govor ljudi ovog podneblja. Ispričavam se ako sam nehotično i neupućen koga izostavio.

Što bi trebalo učiniti?. U širem smislu trebalo bi u školske udžbenike ubaciti po koji tekst pjesme ili proze pisan čakavštinom, odnosno ikavštinom; a u užem – organizirati po školama susrete (satove) s pjesnicima. Isto tako, organizirati književno-poetske večeri pri Učilištima ili u nekom drugom prostoru.
Bojim se da “odgovorni” nemaju sluha za tako nešto, posebno u ovakvom (ne)vremenu, u kojem lijepa riječ (lipa rič) nema materijalnu vrijednost(!), pa će tako i ova moja “besida” biti bačena u vitar… ili po onoj – u jedno uho ušlo, iz drugog izašlo. Jednako brzo koliko je bilo i čitanje ovog teksta…

Bilješka o autoru:

Tomislav Kazija, glazbenik je po vokaciji jer je radni vijek, mahom, proveo u statusu violiniste opernog orkestra HNK u Splitu. No njegov curriculm vitae jasno pokazuje da je riječ o atipičnoj osobi, vječnom istraživaču radoznalih manira, koji, u toj opsesiji, neumorno i predano traga za nečim nepoznatim.
Operna ili simfonijska literatura je svojom dorečenosti, u reproduktivnom pogledu, ograničavala njegovu kreativnost, stoga je povremeno naprosto bježao u neka druga područja. Bavio se glazbenom pedagogijom, predavajući na Glazbenoj školi u Splitu i Sinju, ujedno je vodio puhački orkestar u Sinju, te pjevačke zborove u Sinju i Splitu.
Bavio se različitim športovima, no u športskom streljaštvu otišao je najdalje (bio je prvak ondašnje države). Upražnjavao je lov i športski ribolov. Od 1988. prestaje s lovom te postaje istaknuti član društva za zaštitu životinja.
Zanima ga još i slikarstvo, te široko područje inovacija…
Poeziju piše od 1964. godine, no – kako i sam kaže – “na refule”. Napisao je preko 1000 pjesama, različitih po vrsti i obliku, – od dječjih, ljubavnih pa do, recimo, ratnih i domoljubnih, s tim da su ove nastale tijekom ratnih godina i čine zbir od oko 200 naslova. Tomislav je časnik i dozapovjednik “Art-garde HV” (od osnutka 1991.).

Dobar dio njegovih pjesama tiskan je u različitim časopisima, mnoge su čitane po brojnim priredbama i na bojišnici (gdje su često i nastajale), te na dvije autorove večeri poezije (Split, Biograd).
Lišene patetike, fraziranja, čiste u svojoj jednostavnosti, neposredne ali i “plastične” i slojevite u izričaju, ove pjesme čitatelju se doimaju kao da spontano izviru iz same duše…
Čitatelji će, u mnogima, otkriti i one glazbene zakonitosti, te će osjetiti i onu čisto violinsku melodijsku liniju, kao lagani povjetarac koji leluja prostorom… Jednako tome – i snagu poruke (da ne zaboravimo).
Na kraju spomenimo da je Tomislav rođen u Pakoštanima 1934. godine. Dječaštvo je proveo u Biogradu, zatim i Rijeci, a mladost i zrelo životno razdoblje u Splitu. U Rijeci je pohađao Vojno muzičko učilište (1948 –  1952.), no već 1955. skida vojnu odoru i u Splitu upisuje srednju muzičku školu (odsjek violine) koju završava 1960. godine, a nakon toga i višu pedagošku akademiju (diplomirao 1964.) na odsjeku hrvatski jezik s književnošću –  glazba; nakon toga studira i na Pravnom i na Filozofskom fakultetu, gdje završava po dva semestra.

Ključne riječi: Tomislav Braco Kazija, Biograjski momenti, Pisma na pismu.

Napomena: Ovo izdanje sastavljeno je od dvije knjige – Pisma na pismu i Biograjski momenti.

Naslov: Pisma na pismu; Biograjski momenti
Autor: Tomislav Braco Kazija
Broj stranica: 224
Nakladnik: REDAK
Godina izdanja: 2012.
ISBN: 978-953-7595-95-1
Tisak: digitalni tisak knjiga – print na zahtjev